Kad dođem u Zagreb, a osobito tijekom Dana Orisa, moji me frendovi iz generacije s faksa obično pitaju: „Kak je Mimac, a gdje ti ono živiš?“ Moj je odgovor da ja više-manje živim na Schiphoolu, amsterdamskom aerodromu i na putu sam oko šest mjeseci godišnje. Inače živim u Rotterdamu, ali samo stotinjak metara od rotterdamskog aerodroma. Ja neobično volim putovati, a volim i aerodrome. Recimo onaj na Alitiplanu, iznad La Paza, uz jezero Titicaka, na 4200 metra visine, sa stazom za slijetanje dugom 4 kilometra zbog rijetkog zraka koji teško zaustavlja avione i mehaničkom linijom za prtljagu napravljenom od drvenih letvica. Stari terminal na Kastrupu u Kopenhagenu je najljepše dizajniran aerodromski interijer; tu se osjećate kao u Jakobsenovom hotelu. Teško je zaboraviti stare lokalne aerodrome u Rio de Janeiru ili Hong Kongu, gdje se slijetalo gotovo između kuća, a sjećam se i polusrušenog sarajevskog, sa francuskim vojnicima i tehničarima, stradalog u posljednjem ratu.